Home

ZORAN MODLI



Hvala Bogu, te je na ovu planetu poslao Markonija i Teslu. Zahvaljujući njima, iz dvadesetog veka izletesmo sa najžilavijim medijem, koji nisu ubili ni film, ni televizija, ni video, ni internet... A zahvaljujući radiju, rodjena su i vrlo prestižna zanimanja: profesija spikera i profesija disk-džokeja.



IZ MOG PERA !


Tog juna 1979. prošlo je gotovo deset godina od mog disk-džokejskog debija u zemunskoj "Sinagogi"; četiri godine od otkaza datog Studiju B; godina dana od saradnje sa sjajnim Nikolom Karaklajićem i veoma važnom emisijom "Veče uz radio"; zamirali su moji putujući disko-karavani; kao novopečeni profesionalni pilot više sam bio na aerodromu nego na gradskim ulicama... Kada sam pomislio da sam zaboravio na radio i radio na mene, dogodilo se čudo: Beograd 202 napustili su neki "bivši" klinci, a došli neki novi - Nikola Mirkov, kolerik briljantnih ideja (i, do tada, autor najslušanije emisije Radio Beograda 1, "Magazin 439") u svojstvu glavnog urednika i Mihajlo Ćurčić, prvo reportersko ime drugog programa Radija u svojstvu Nikolinog zamenika. Njih dvojica odlučili su da skinu "anatemu" sa mog imena, koje je uvek bilo vezivano za radijsku anarhiju, ali i za imidž Studija B iz ranih sedamdesetih - pa su me pozvali u Beograd 202, reorganizovan preko noći: "Izmisli kakvu god hoćeš emisiju i kreni sa njom u nedelju u devet!"

Emisiju sam izmislio, ali ne i ime. Na sastanku napaljenih članova redakcije "dvestadvojke" bilo je raznih predloga (muzički urednik Stevan Markićević autoritativno je zahtevao da se zove "Semafor", a ja sam plakao od želje da to budu "Jahači rokokalipse"), dok Vlada Janković Džet nije u jednom trenutku odvalio: "Ventilator!" Svi su zanemeli - a onda se prolomio aplauz! Bio sam očajan.

Pošto šut sa rogatim ne može, emisija je startovala sa glupim imenom "Ventilator", protiv kojeg sam se borio i rukama i nogama. Ništa mi nije vredelo - jer pametnijeg niko nije mogao da se seti. Uskoro nisam ni primećivao da se zove "Ventilator"... a kad malo bolje razmislim, ime nije ni bitno. Samo šest godina ranije, ni ime "Bijelo dugme" nije pucalo od glamura! Ako odelo ne čini čoveka, onda ni ime ne čini radio-emisiju: praviću je, ma kako se zvala!

Koliko nezgodna, toliko je i srećna okolnost bila što je emisija prvih par godina počinjala nedeljom oko devet. Moj zadatak je bio da se ne osvrćem na to što su svi potencijalni slušaoci u to vreme bunovni, prgavi i raščupani. Pa možda je šansa baš u tome da se iskoristi oslabljena pažnja neprijatelja! Ličilo je to na učenje u snu ili na učenje pod hipnozom...

Potez decenije bio je prelaz na "self-ops" (sam svoj ton-majstor) sistem rada, kada sam, početkom osamdesetih, konačno dobio zeleno svetlo od Radio Beograda da mogu i tehničku realizaciju emisije da uzmem u svoje ruke. Nekome ko nije bio disk-džokej to, možda, i ne znači mnogo; za mene je bilo od životne važnosti da u potpunosti kontrolišem zvuk, dinamiku i ritam emisije.

Dodeljen mi je mali studio u prizemlju Radio Beograda, označen sa "šest A" (VIa). Skroman novinarski studio, u kome su Radovan Brankov i ostali vidjeni reporteri Radio Beograda šest dana u nedelji montirali svoje priloge, subotom je bio samo moj! Sada, kada sam bio daleko od očiju urednika i šefova smena na "prometnim" spratovima zdanja u Hilandarskoj ulici, kroz "Ventilator" je mogao da počne defile raznih ideja i izuzetnih ljudi...

.
.
.


"Ventilator 202", bar onakav kakav sam ja vodio, zamro je poznih meseci 1987. godine. Ne znam da li sam to već napomenuo, no: radeći "Ventilatore", istovremeno sam bio zaposlen kao JAT-ov instruktor letenja u Pilotskoj akademiji u Vršcu. Te, 87. godine, najavljeno mi je da ću vrlo brzo sa školskih aviona da predjem na veliki "Boeing 727". Tri mlazna motora, tri člana posade, 160 putnika na udobnim sedištima... znate već kako je to. Znači, predstoji novo naporno školovanje, a to je značilo samo jedno: zbogom emisiji - i zagrej stolicu za novu, pilotsku šansu, Zorane!

Oprostio sam se od "Ventilatora" i od ekipe Beograda 202. Uostalom, u emisiji je sve već bilo rečeno i još jedan deo mog medijskog života bio je savršeno zaokružen. Dalje bi bilo samo ponavljanje već uradjenog. Uostalom, desetine i desetine drugih radio-stanica uvele su kompjuterske emisije, vrtele demo-grupe, slale reportere u avione i podmornice, dopuštale svojim voditeljima da sami miksuju na programu... Dizgine "Ventilatora" predao sam svojoj koleginici, popularnoj Dubravki-Duci Marković. Ona ga je prekrstila u "501" ("petsto kec"), preselila u noćni termin četvrtkom na Beogradu 202... ali, to je neka druga priča.

Ovo je bila moja.


Zoran Modli


ZVUČNI ARHIV "RADIJA 103"

Poslušajte streaming dela emisije "Ventilator" iz 1983.g.


("glas" računara COMMODORE 64)
(razgovor Zorana Modlija sa gostom Andrijom Kolundžićem)
(razgovor Zorana Modlija sa gostom Aleksandrom Radovanovićem)



FOTO GALERIJA


Deset godina ranije, u zemunskoj diskoteci "Sinagoga", na promociji novog jugo rok-čuda, YU grupe


U studiju "dvestadvojke" na početku osamdesetih


Evo mene po prvi put u "svom" studiju. Samo jedno staklo razdvajalo nas je od čuvene "šestice", velikog muzičkog studija Radio Beograda, u kojem su snimala najveća domaća pop i rok imena. Špijunirali smo šta se tamo zbiva, a onda ih smesta dovodili i u "Ventilator".


Zar ne bi bilo lepše u program puštati nepoznate trake - umesto poznatih ploča?
(Studio VIa u prizemlju Radio Beograda)


Posle prelaska "Ventilatora" u džepni studio, brzo se stvorila inicijalna ekipa emisije. Medju prvima su u njoj bili Željko Stefanović (stoji kraj prozora), kasnije poznati radio i TV voditelj - i 16-godišnji Aleksandar Baucal, danas predavač-asistent na katedri za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu.


Djoko Vještica ("Beogradska razglednica"), Zoran Modli ("Ventilator 202") i Marko Janković ("Od doručka do ručka") na jednoj od godišnjica Studija B, sredinom osamdesetih.





POVRATAK NA PRETHODNU STRANICU




RADIO 103
Georgija Dimitrova 11
24000 Subotica

Marketing: +381 (0) 24 / 580-440
Studio: +381 (0) 24 / 555-103